ZELENA GRANČICA I POSLJEDNJI ZALOGAJ – LOVAČKA ETIKA I OBIČAJI

Iz povijesti učimo da je čovjek prvo bio lovac i sakupljač. Kao lovac je naučio poštivati divljač, zato što mu je ona bila suparnik u borbi za preživljavanje.

U toj borbi čovjeka s prirodom nastao je i običaj uporabe zelene grančice, kojim lovci simbolično poručuju da ulov nije ubojstvo, nego plemenito sučeljavanje u kojem pobjeđuje onaj tko je spretniji i vještiji, a pobijeđenom se odaje počast.

Zelenu grančicu kao simbol lovci nose na svojini druženjima, priredbama, svečanostima, sprovodima. To je najčešće vršni izbojak neke od crnogoričnih vrsta, pretežno smreke, a nosi se na desnoj strani lovačkog šešira. Ona je svojevrsno obilježje lovaca, a znak je njihove zahvalnost divljači za trofeje koje stječu i pripadnosti lovačkoj zajednici

Posljednji zalogaj (grančica) daje se krupnim vrstama divljači, preživačima, oba spola i svih dobnih razreda (jelen, jelen lopatar, srna, muflon i divokoza).

Od krupnih vrsta ne dobivaju ga divlja svinja i medvjed (neki njemački običaji nalažu njegovo davanje i divljoj svinji).

I krupna pernata divljač, tetrijeb gluhan i lještarka (u zemljama gdje je njihov lov dopušten) dobiva posljednji zalogaj ali on ne pripada nijednoj vrsti sitne divljači.

Nema ni jedan komentar.

Ostavite komentar

You must be Logged in to post a comment.